Otkrivenje 9 je teško poglavlje.
To je dim, i pečenje, i vojske, i tuga.
I završava se jednom od najtužnijih rečenica u celom Svetom pismu.
„Ipak se ne pokajaše."
Ali čak i ovde — posebno ovde — Hristos nije odsutan.
Trube i dalje sviraju milost, čak i kada zvuče kao sud.
Prođimo kroz ovo polako, i nežno.
Peta truba i dim iz bezdana
Otkrivenje 9:1–2
„I peti anđeo zatrubi, i videh zvezdu gde pade s neba na zemlju, i dade joj se ključ od studenca bezdana. I ona otvori studenac bezdani, i iziđe dim iz studenca kao dim velike peći, i pomrča sunce i nebo od dima studenčevog."
Zvezda pada.
Ključ se daje.
Bezdan se otvara.
I dim se uzdiže sve dok čak i sunce ne potamni.
Primetite nešto tiho, ali važno: ključ je dat.
Bezdan se ne otvara sam od sebe. Čak se ni tama ne pomera bez dozvole.
Ovo nije uteha za ponosne. Ali jeste uteha za drhtavo srce — ništa u Otkrivenju nije izvan Božje ruke, čak ni dim.
I potamnjivanje sunca nije samo na nebu. To je i duša. Kada se bezdan otvori u nekom životu, jasnoća odlazi prva. Prestajemo da vidimo jasno. Sam vazduh postaje težak.
Skakavci i duše bez pečata
Otkrivenje 9:3–4
„I iz dima iziđoše skakavci na zemlju, i dade im se oblast, kao što oblast imaju skorpije zemaljske. I reče im se da ne ude travi zemaljskoj, ni ikakvoj zeleni, ni ikakvom drvetu, nego samo ljudima koji nemaju pečat Božji na čelima svojim."
Skakavci su čudni.
Ne jedu zeleno bilje, kao što skakavci obično čine. Dat im je drugi posao: da muče, ali ne da ubijaju, i to samo one koji ne nose Božji pečat.
Ovde se pečaćenje iz sedmog poglavlja vraća, i to je važno.
Pečat nije magičan znak. To je pripadnost. To je tihi znak da duša pripada Bogu.
I ovo mučenje sme trajati „pet meseci" — pravo i bolno vreme, ali odmereno. Ne zauvek. Ograničeno.
Čak i gnev, u Otkrivenju, ima granice. Čak i najgora vremena imaju svoje trajanje.
Otkrivenje 9:6
„I u te dane tražiće ljudi smrt i neće je naći; i zaželeće da umru, i smrt će bežati od njih."
Ovo je jedan od najtužnijih stihova u ovoj knjizi. Opisuje bol toliko dubok da duša žudi da pobegne, a ne može.
Ako ste ikada sedeli pored nekoga u toj vrsti tame — ili je sami nosili — znate da ovo nije preterivanje. Ovo je iskreno.
I baš na tom iskrenom mestu moramo se držati pečata. Zapečaćenima nije obećano da neće ništa osećati. Njima je obećano da pripadaju Bogu kroz sve.
Avadon — kralj bezdana
Otkrivenje 9:11
„I imaju nad sobom cara, anđela bezdana, kome je ime jevrejski Avadon, a grčki Apolion."
Bezdan ima svog kralja, i njegovo ime znači Razoritelj.
Ovo je priroda neprijatelja otkrivena. On ne stvara; on razara. On ne gradi; on razgrađuje.
I ovo je često način na koji možemo prepoznati koji duh deluje u nekom vremenu. Duh Hristov daje život, red, mir i nadu. Razoritelj donosi zabunu, očajanje i sporo raspadanje dobrih stvari.
Ali primetite — čak je i Apolion pod trubom. Čak ni Razoritelj ne može preći liniju koju Bog povlači. On ima uzicu, a uzicu drži probodena ruka.
Šesta truba i vojska na reci
Otkrivenje 9:13–15
„I šesti anđeo zatrubi, i čuh glas jedan od četiri roga zlatnog oltara koji je pred Bogom, gde govori šestom anđelu koji imaše trubu: Odreši četiri anđela koji su svezani kod velike reke Eufrat. I biše odrešena četiri anđela pripravljena na sahat i dan i mesec i godinu, da pobiju trećinu ljudi."
Glas dolazi sa zlatnog oltara — istog oltara na kome su se, pre jednog poglavlja, uzdigle molitve svetih poput tamjana.
Vredi zastati ovde.
Sud šeste trube oslobođen je upravo sa mesta gde su bile sabrane molitve.
Nebo ne zaboravlja vapaje Božjeg naroda. Milost i pravda uzdižu se sa istog oltara.
I opet, vreme je tačno određeno: „sahat, i dan, i mesec, i godinu." Ništa ovde nije slučajno. Čak se i vojska kreće po rasporedu koji sama nije odredila.
Najtužniji stih — i vrata koja su još otvorena
Otkrivenje 9:20–21
„A ostali ljudi koji ne pomreše od ovih zala, ipak se ne pokajaše od dela ruku svojih... I ne pokajaše se od ubistava svojih, ni od čaranja svojih, ni od kurvarstva svog, ni od kradja svojih."
I evo tuge u srcu ovog poglavlja.
Posle svega toga — dima, mučenja, vojske, gubitka — preživeli se ipak nisu hteli okrenuti.
„Ipak se ne pokajaše."
Ovo je prava tragedija Otkrivenja. Ne zla. Tvrdoća.
Bog trese svet ne da bi ga zdrobio, već da bi ga probudio. Trube su alarmi, ne pogubljenja. One su milost, koja glasno zvuči, jer tihi glas više nije bio slušan.
I nepodnošljiva tuga devetog poglavlja jeste u tome da čak i glasna milost može biti odbijena.
Nežna reč za čitaoca
Ovo poglavlje nas može uplašiti. Ali čitano pažljivo, ono je takođe nežno.
Svaka strahota je ograničena. Svako vreme ima svoje trajanje. Nad zapečaćenima se bdi. Razoritelj je obuzdan. Molitve se pamte na oltaru.
I ispod svega toga teče jedan postojan poziv: okreni se. Dok još ima vremena, okreni se.
Bog Otkrivenja nije željan da uništi. On je strpljiv do bola, oglašavajući trubu za trubom, nadajući se da će se srce vratiti kući.
Ako vam sopstveni život sada liči na dim — ako je sunce potamnelo, a vazduh postao težak — čujte ovo nežno: niste van Njegovog domašaja. Isti oltar koji drži sud drži i vaše molitve.
Dođite kući dok su vrata otvorena. Još su otvorena.
Pitanja za razmišljanje
- Otkrivenje 9 pokazuje da se čak i bezdan otvara samo ključem koji je dat. Gde u svom životu treba da poverujete da ništa — čak ni tama — nije izvan Božje dozvole i granice?
- Sud šeste trube uzdiže se sa istog zlatnog oltara kao i molitve svetih. Kako to menja vaš pogled na patnju, kada znate da Božja pravda i vaše molitve dolaze sa istog mesta pred Njim?
- Poglavlje se završava srcima koja nisu htela da se okrenu. Postoji li oblast u kojoj je Bog oglašavao glasan, strpljiv alarm u vašem životu, i kako bi izgledalo da mu konačno odgovorite?
Kratka molitva
Gospode, čak i u poglavljima koja ne razumem, Ti nisi odsutan.
Kada moje nebo potamni i vazduh postane težak, podseti me da sam zapečaćen/zapečaćena — da Ti pripadam.
Obuzdaj razoritelja u mom životu. Sakupi moje molitve na Svom oltaru. I daj mi meko srce, brzo da se okrene kući.
Ne želim da budem među onima koji se ne bi pokajali. Želim da budem Tvoj/Tvoja.
Amin.
JMS